"Komunizam je ubio mog oca" Marija iz Kruševca otišla u Venecuelu, promenila ime i postala velika zvezda, a do kraja života je čeznula za Srbijom
Dodajte Kurir u vaš Google izborŽivot jedne Kruševljanke, jedinog deteta ruskih imigranata – industrijskog inženjera i operske pevačice, bio je nepredvidiv. Iz Kruševca Marija Golajovski Zaira emigrirala je u Venecuelu. Tamo je postala zvezda televizijskih sapunica i pozorišta, proslavivši se pod pseudonimom Amerika Alonso.
Porodica Golajovski izbegla je iz Rusije tokom Ruske revolucije. Nastanili su se u Kruševcu, u spratnoj kući. U prizemlju se nalazio lokal za izdavanje, a sprat je služio za stanovanje. Posle Drugog svetskog rata u lokalu se nalazila pekara Gradskog pekarskog preduzeća „Blažo Dumović”.
Patnja u logoru i nova nada
Marija je rođena 4. decembra 1936. u Kruševcu. Uvek se sećala roditeljske ljubavi, posebno očeve jer ju je zasipao pažnjom i poklonima. Tokom rata i nacističke invazije na Jugoslaviju, sa porodicom odvedena je u logor. Srećno detinjstvo naglo je prekinuto, a bezbrižne dane devojčice ispunili su mučni dani i gladovanje. U logoru je napunila sedam godina, a od tada više nikada nije videla oca.
„Imala sam nesrećno detinjstvo. Prvo pod fašizmom, a zatim živeći pod komunizmom. Komunizam je ubio mog oca”, rekla je u jednom intervjuu i dodala da je bila sa ocem kada su došli po njega.
U užasnim uslovima sa majkom provela je godinu dana. Njena majka Nataša je nakon što su napustile logor pevala kako bi ih prehranila.
Klikom na link saznajte kako je jedna partizanka preko noći postala najveća filmska zvezda Jugoslavije.
„Ne volim da pričam o tom užasnom periodu. Mislim da svuda postoje ljudi koji su prošli kroz gora vremena“, priznala je glumica Rikardu Tiradu u njegovoj knjizi „Javne ljubavi“.
Na kraju rata, 1946, sa majkom je emigrirala u Venecuelu u potrazi za boljim životom. Tako je za Mariju počela nova nada. Ipak, borba za život bila teška. Dane su oslikavale oskudica i neizvesnost. Marijina majka pronašla je posao krojačice u konfekcijskoj radnji.
Suočene sa nedostatkom novca, jezičke barijere i potpunog raseljavanja, bile su primorane da se adaptiraju radeći i živeći u nepoznatom okruženju, u početku, sa hrišćanskim dobrotvornim organizacijama.
Iako je život u Venecueli oslikavalo siromašno, pohađala je jednu od najboljih privatnih škola u Karakasu – „Školu Gospe od Gvadalupea”, koju su držale kaluđerice. Bila je odlična učenica, a budući da je dolazila iz siromašne porodice, školarina joj je bila smanjena.
Nataša je u Mariji videla svoj talenat, te je svoje neostvarene ambicije prenela na ćerku. Učila ju je pevanju i glumi, i učlanila u ruski crkveni hor i pozorišnu grupu. Marija je bila i deo proslavljene folklorne grupe „Retablo del pueblo” („Seoski oltar").
Godine 1950. Huana Suho, čuvena argentinska glumica i pedagoškinja, otvorila je svoju, u Venecueli prvu, dramsku umetničku školu – „Dramski studio Huana Suho” u Muzeju likovnih umetnosti, koji je 1952. godine postao Nacionalna škola scenskih umetnosti. Kao deo svoje nastavničke karijere, obučila je važnu generaciju studenata, među kojima je pored Marije bili i glumci Organel Delfina i Esteban Herera.
Za Tiradovu knjigu govorila je i o danima provedenih u školi scenskih umetnosti. „Ceo dan sam vežbala sa olovkom u ustima, pokušavajući da govorim jasno”, prisećala se glumica. Vremenom je glumački napredovala, ali i naučila da govori španski bez stranog akcenta.
Diva venecuelenskog teatra
Usavršavanje je nastavila na radiju, a kasnije je debitovala u pozorištu da predstavom „Naša Nataša” 1952. godine. Radila je u pozorištu Alehandra Kasone „Teatro del pueblo”, a zatim i na Nacionalnoj televiziji Venecuele. Učestvovala je 1953. i u pokretanju Radio-televizije Karakas (RCTV) sa filmom „Jastrebovi”. RCTV joj je predložio da zbog svoje emigracione sudbine promeni ime u Amerika, kao i prezime – i uzme prezime kubanske plesačice Alisije Alonso.
Karijera poznate vodeće glumice tokom više od šest decenija plodnog rada bila je više nego pohvalna. Učestvovala je u brojnim produkcijama, a pojavljivala se i u raznim reklamama, dok je u pozorištu doživela svoj najveći umetniči rast.
Vrlo brzo je postala poznata, te su se oko nje otimale televizije, filmske kompanije i pozorišta. Njeno ime punilo je štampu, a fotografije u boji krasile su naslovne strane mnogih venecuelanskih ilustrovanih listova. Opisivali su je kao mladu, lepu i kompetentnu za sve vrste uloga.
Pozorište je bilo njena prva ljubav, koje ju je najviše hranilo i podsticalo njen stalni profesionalni rast. Ali je i njen uticaj na televiziju, kao i na film, takođe bio veliki.
Na Radio-televiziji Karakas prvobitno je bila deo teleteatarske i humorističke grupe, koja je proizvodila sapunice od 15 ili 30 minuta po epizodi. Igrala je i u Nacionalnom teatru.
Godine 1955. organizatori festivala „Guaicaipuro de Oro” proglasili su je najboljom televizijskom glumicom, dobivši glavnu nagradu od strane kritičara i novinara. Dobitnija je i Zlatne medalje za najbolju dramsku umetnicu.
Jedna od njenih najpamtljivijih uloga bila je komediji „Slučajevi i stvari kod kuće” (1961), dok je film „Rak” (1982) jedan od njenih najznačajnijih. Među ostalim filmskim ostvarenjima valja spomenuti „Bubnjeve na brdu” (1956), „Tatu Lepe” (1957), „Baš me briga” (1958), „Đavolji krst” (1961), „Sestru Alegriju” (1967), „Samoću” (1969), „Pijanu mačku” (1983), „Pakao je siguran” (1985) i „Orijentalnu noć” (1986).
Od telenovela izdvajaju se uloge u „Neukrotivoj krvi” (1964), „Samoći” (1969), „Vuku” (1973), „Orkanskim visovima” (1976), „Skandalu” (1977), „Sanjam o tebi” (1988), i „Promeni kože” (1998).
Na Prvom venecuelanskom pozorišnom festivalu 1967. godine, glumila pored dvojice najperspektivnijih glumaca u usponu tog vremena – Luisa Abreua i Eduarda Serana – u predstavi „Strašni anđeli”. Zbog uloge u predstavi „Šta oluja ostavlja za sobom”, koja je zahtevala mnogo scenskih pokreta, povredila je vratni deo kičme, možda i kao razultat povrede iz detinjstva, kako je zapisao Tirado u svojoj knjizi, što što ju je primoralo da se podvrgne sporim i bolnim tretmanima koji su je, privremeno, držali podalje od scene.
Kada su u pitanju njene druge pozorišne uloge pamte se i predstave – „Don Mendo 71”, „Rekvijem za pomračenje”, „Volpone”, „Daleki istok”, „Heda Gabler”, „Marija Stjuart”, „Usamljeno srce”, „Stara grupa”... Monolog „Zbogom, Karakas”, neprekidnoje izvodila dve godine širom zemlje.
Važnu ulogu imala je i u emisiji „Soposijentos” (1973-1974), koja se smatra najboljim dečjim programom u istoriji španske televizije. U njoj je igrala mamu.
Srbija uvek u srcu
Dva puta se udavala. Prvi put 1959. za producenta i bulicistu Marija Berula, sa kojim je dobila dva sina – Roberta i Alehandra. Drugi brak bio je sa rediteljem Danijelom Farijasom.
Nakon što se prvi put venčala, povukla se iz svih glumačkih aktivnosti osim pozorišta. Nakon razvoda sa Berulom ponovo je počela da se pojavljuje na televiziji, posebno u sapunicama. Veliku ulogu u njenom povratku na male ekrane, 1961, odigralo je i osnivanje televizijskog kanala Venevisión.
Ponosila se svojomruskom krlju i rodnom zemljom – Jugoslavijom. Bila je privržena svom zavičaju – u svom domu, kako je „Ilustrovana politika” 1967. pisala, imala je pirotski ćilim, kosovske vezove, grnčariju, ikone... A želja da jednog dana poseti Srbiju, svoj rodni Kruševac, i da zaigra u nekom od ovdašnjih filmova joj se nije ostvarila.
U Italiji je bila i kulturni ataše u venecuelanskoj ambasadi. Pored glume, igrala je i pevala. Govorila je španski, ruski, engleski, nemački, italijanski, francuski i srpski.
Priču o njoj u Srbiji je proširio imitator i komičar Ljuba Stepanović, poznat kao Stevka Božurevka, u emisiji „Varošarije” 1989. godine. Govorio je kako ju je upoznao u Karakasu i kako ga je susret sa njom „zaledilo”. Naime, Stepanović je sa ansamblom „Krsmanović” sedamsedetih bio na turneji u Južnoj Americi, između ostalog i u glavnom gradu Venecuele. U foajeu hotela na svečanom dočeku ansambla defilovale su sve viđenije ličnosti zemlje, a posebnu pažnju Ljubi privukla je Amerika Alonso, koja je, kako je komičar tvrdio, prišla i na čistom srpkom upitala: „Ima li ko ovde iz Kruševca?”. Prema Stepanovićevom svedočenju, nikada nije zaboravila jezik i domovinu.
Preminula je u 86. godini, 15. maja 2022. u Majamiju, gde je u egzilu živela nekoliko godina. Nadala se da će se sloboda vratiti u Venecuelu. I ta želja ostala joj je neostvarena.
U rodnom Kruševcu danas ništa ne podseća na ikonu venecuelanskog teatra i televizije. Kuća u kojoj se Marija rodila više ne postoji.
(Kurir.rs/ NIN)
Bonus video: